Peptički ulkusi su ranice nastale na sluznici probavnog trakta. Procjenjuje se da 10% populacije Zapadnog svijeta razvije ulkusnu bolest za vrijeme svoga života. Bolest se najčešće javlja u gornjem dijelu probavnog trakta, u želucu ili dvanaesniku. Do bolesti dolazi kada se vlastiti obrambeni mehanizmi sluznice ne uspijevaju oduprijeti agresivnim čimbenicima važnim za nastanak ulkusa. Dva najčešća uzročnika ulkusne bolesti su Helicobacter pylori i nesteroidni antireumatici.
Što je peptički ulkus (vrijed)?
U organizmu postoji vaga između vlastitih obrambenih mehanizama i agresivnih čimbenika važnih za nastanak ulkusa.
Peptički ulkusi su ranice nastale na sluznici probavnog trakta. Procjenjuje se da 10% populacije Zapadnog svijeta razvije ulkusnu bolest za vrijeme svoga života. U Sjedinjenim Američkim Državama svake godine od ove bolesti oboli više od četiri milijuna ljudi, dakle gotovo cjelokupna populacija Hrvatske.
Bolest se najčešće javlja u gornjem dijelu probavnog trakta, u želucu ili dvanaesniku.
U organizmu postoji vaga između vlastitih obrambenih mehanizama i agresivnih čimbenika važnih za nastanak ulkusa. Posebne stanice želuca produciraju jednu vrstu sluzi, koja kao foto-film oblaže sluznicu želuca. Njena zaštitna funkcija je u tome da bude barijera između sluznice želuca i kiselih probavnih sokova, neophodnih u procesu probave. Pored toga određene stanice želuca luče tvari koje neutraliziraju želučanu kiselinu, te produkte (prostaglandini) koji sluznicu čine otpornijom na agresivne čimbenike odgovorne za nastanak ulkusne bolesti. Upravo su oštećenje ili loša funkcija ovih vlastitih obrambenih mehanizama odgovorni za "ranjivost" organa prilikom izlaganja probavnim sokovima i drugim vanjskim čimbenicima rizika, što dovodi do oštećenja stanica i posljedičnog razvoja ulkusa.
Koji su simptomi ulkusne bolesti?
Bolesnici s ulkusnom bolešću najčešće se prezentiraju širokom lepezom simptoma. Mogu biti potpuno bez simptoma, ili što je manje uobičajeno mogu razviti po život opasne komplikacije, kao što je perforacija ulkusa ili krvarenje. Glavni simptomi ulkusne bolesti su:
Bol u žličici
Nadimanje
Brzi osjećaj sitosti nakon uzimanja hrane
Gubitak apetita
Mučnina
Povraćanje
Krvarenje (crna stolica i anemija)
Ovdje se mora istaknuti da se slični simptomi mogu susresti i kod drugih bolesti okolnih organa, kao što je sindrom iritabilnog kolona, neulkusna dispepsija, kolelitijaza. S druge strane postoji "preklapanje" simptoma, tako da se iscrpnim razgovorom s liječnikom mogu iskristalizirati takozvani "tipični" simptomi vezani za ulkus dvanaesnika, kao što je žgaravica, probadajuća bol žličici. Simptomi se najčešće javljaju dva do pet sati nakon obroka, odnosno na tašte, te noću između 23 h i 02 h, kada je sekrecija kiseline u želucu najjača.
Suprotno od toga, pacijenti s želučanim ulkusom pate više nedugo nakon uzimanje hrane, a korištenje lijekova za brzo neutraliziranje kiseline (Gastal...) ne donosi im često olakšanje.
Što dovodi do ulkusa?
Rizik razvoja ulkusne bolesti zavisi o vrsti nesteroidnog antireumatika, dozi primijenjenog lijeka, te duljini trajanja liječenja.
Dva najčešća uzroka ulkusne bolesti su:
Helicobacter pylori
Nesteroidni antireumatici (ibuprofen, ketoprofen...)
Infekcija Helicobacterom pylori predstavlja najčešću kroničnu infekciju čovječanstva. Pretpostavlja se da se bakterija nalazi u želucu polovice svjetske populacije. Njeno prisustvo odgovorno je za direktno oštećenje stanica želuca i dvanaesnika, nakon čega one postaju osjetljivije i podložnije razvoju kronične upale sluznice. Za sada nije jasno zašto je većina ljudi s kroničnom infekcijom i upalom sluznice bez simptoma, a neki od njih razvijaju ozbiljne probleme, kao što je ulkusna bolest.
Nesteroidni antireumatici odgovorni su za nastanak većine ulkusa kod bolesnika bez dokazane infekcije Helicobacterom pylori. Rizik razvoja ulkusne bolesti zavisi o vrsti nesteroidnog antireumatika, dozi primijenjenog lijeka, te duljini trajanja liječenja.
Genetski i čimbenici okoliša važni su elementi u razvoju bolesti. Emocionalni stres doprinosi bitno ponovnoj pojavi ulkusne bolesti, ali nikada nije sam za sebe uzrok za njen nastanak. Pušenje je zasigurno rizični čimbenik za razvoj ulkusa, kao i unos alkohola, kave, čaja i gaziranih kola-pića. Ovdje se mora kazati da je mit o ulkusnoj dijeti neutemeljen. Dijeta je iskustvena i svaki je bolesnik individualno prilagođava sebi.
Kako se ulkus dijagnosticira?
Endoskopsko dokazivanje ulkusne bolesti je osnovno. Ovim putem pored direktnog uvida u stanje sluznice, u mogućnosti smo uzeti uzorak za patohistološku analizu, kojom prilikom procjenjujemo stupanj upale, isključujemo malignu bolest i utvrđujemo status infekcije Helicobacterom pylori.
Jasno je da je nemoguće gastroskopirati sve bolesnike sa simptomima ulkusne bolesti, tako da se katkad inicijalno može učiniti testiranje na infekciju Helicobacterom pylori (putem krvi, stolice ili izdisajnog testa), kod bolesnika s tipičnim simptomima, bez značajne anemije ili gubitka na tjelesnoj težini. "Pozitivne" bolesnike treba liječiti po standardnim preporukama, te u slučaju ponovnog javljanja simptoma svakako raditi endoskopski pregled, a ne ponovno testiranje na Helicobacter pylori.
Koje su moguće komplikacije ulkusne bolesti?
Perforacija ulkusa se prezentira naglim pojačanjem bolova u trbuhu i rješava se kirurški.
Najčešće komplikacije su krvarenje i perforacija (kada nastane duboki ulkus koji probije sve slojeve zida želuca ili dvanaesnika, tako da nastane rupa u crijevu). Krvarenje se najčešće prepoznaje po ubrzanom pulsu, padu tlaka i crnoj stolici. Većinu krvarenja iz ulkusa možemo zbrinuti endoskopski. Krvarenje zaustavljamo ubrizgavanjem "sklerozansa" ili adrenalina u okolinu krvne žile, injekcijom specijalnih vrsta "ljepila", toplinskim sredstvima, laserom ili jednostavno postavljanjem "kvačica" na krvareću krvnu žilu. Samo dva do pet posto bolesnika zahtijeva kirurško zbrinjavanje. Perforacija ulkusa se prezentira naglim pojačanjem bolova u trbuhu i rješava se kirurški.
Pozitivan učinak mediteranske prehrane je bio uočljiv već u roku od šest mjeseci, objavili su znanstvenici sa sveučilišta Harokopio u Ateni.
Uz visoki udio voća i povrća, mediteransku prehranu karakterizira česta konzumacija maslinovog ulja i ribe.
U studiji su korišteni podaci prikupljeni od 244 ispitanice u dobi od 22 do 41 godine.
Najveći izgledi za uspjeh IVF-a su bili prisutni kod žena koje su se u najvećoj mjeri pridržavale mediteranskog načina prehrane, naglašavaju istraživači u stručnom časopisu Human Reproduction.
Istraživanje provedeno u Grčkoj sugerira kako je pridržavanje mediteranskog načina prehrane povezano s većim izgledima za uspjeh postupka in vitro fertilizacije (IVF).
